Globalne klimatske promjene se već događaju na Zemlji! A zašto mi šutimo o njima? Pitanje je usmjereno svakome od vas ponaosob.

Svakodnevno se u mnogim dijelovima zemaljske kugle događaju kataklizme, razne anomalije, što ukazuje da je planet započeo nepovratan proces i sve što se događa samo su karike jednog lanca. Mnogi znanstvenici i masovni mediji već govore o tome. Dovoljno je pogledati bilo koju vremensku prognozu ili grafikon praćenja klimatskih događanja, i postaje očito da je Zemlja u velikoj groznici. 

No, sve ovo što se događa nije razlog za paniku niti za spremanje konzervirane hrane ili šibica. U svakoj situaciji postoji izlaz, a u ovom slučaju ujedinjenje svih zdravih i poštenih ljudi diljem svijeta je taj spasonosni krug za čovječanstvo koje se davi. No, problem je u tome što ljudi sami ne vjeruju u takvo ujedinjenje, točnije u samu činjenicu njezine provedbe u praksi. A mi se samo trebamo ujediniti i to ovisi o nama samima. 

Zašto mnogi ljudi ne vjeruju u stvarnost takve svjetske zajednice pojedinaca? Na temelju iskustva promatranja samih sebe možemo sa svom odgovornošću reći da se ego naše svijesti na sve načine suprotstavlja shvaćanju i svjesnom stavu prema najvažnijim pitanjima kakve su primjerice globalne klimatske promjene i porast globalnih kataklizmi. Naša sebičnost, stalna fiksacija na sebe i vlasite “goruće” probleme, briše svu važnost razumijevanja toga, zamagljujući naš strah od smrti trenutnim, svakodnevnim problemima. I još jedna stvar, po nama važna. Svijest nas pokušava uvjeriti da je tako bilo i da će uvijek biti. 

Pokušat ćemo ovo objasniti na ilustrativnom primjeru. Primjerice, čitate knjigu, a svijest se u potpunosti povezuje s likovima, što stvara osjećaj potpune prisutnosti i sudjelovanja u opisanim događajima. U početku ljudi vjeruju da je to svojstvo naše mašte. No, nakon pomnijeg promatranja, shvatite da ne maštate da ste bili u prošlosti, već svijest nameće poistovjećivanje s tim događajima, kako bi u nama stvorila iluziju sveprisutnosti i činjenice da je to uvijek tako bilo. Isti proces se događa i u budućnosti. I samo u ovdje i sada nam se ne podmeću te laži. U sadašnjem trenutku, čovjek sve vidi bez magle i zablude. Sa svom oštrinom shvaćate da je stanje na planeti vrlo teško i koliko je važan osobni i odgovoran odnos prema tome, svakoga od nas. 

Prepoznavanje hitnosti trenutka zasjenjeno je često taštinom, možda i zato što nam je posvuda umjetno nametnut osjećaj panike u slučaju kataklizmi. Na primjer, filmovi stvaraju poseban obrazac ponašanja u slučaju bilo kakvih ozbiljnih incidenata. Prvi je osjećaj stanja straha i očaja te hitne potrebe da budete spremni ubiti susjeda za komad kruha i zaštititi sebe i svoju obitelj od pljačke. Samo život nije film, a za preživljavanje moramo unaprijed znati izlaz iz trenutne situacije. A taj izlaz je u udruživanju i okupljanju ljudi u jednu veliku obitelj, stalnoj podršci, međusobnoj pomoći i zajedničkom radu. A to je jedini način preživljavanja jer će se u suprotnom čovječanstvo podvrgnuti samouništenju. 

Ali ako ćemo se mi, Obični ljudi, odlučiti samoorganizirati i pokazati jedni drugima ono najjednostavnije: poštovanje i toleranciju. Ako shvatimo da samo zajedničkim snagama možemo preživjeti u razdoblju globalnih kataklizmi, onda imamo priliku ne postati “heroji” onih filmova o kraju svijeta i ne koristiti model ponašanja koje nameće kinematografija. Međutim, samo da pokažemo ljubaznost prema ljudima oko nas. Razumijemo, vidimo da nešto ide po zlu, ali ne želimo ni razmišljati o tome, jer nas strah odmah prekrije ljepljivim velom, a da bismo se riješili tog zagušljivog i neugodnog osjećaja, radije uronimo u svakodnevnu taštinu, zaboravljajući na ono što je zabrinjavajuće. Gledamo kroz prozor i vidimo sunce i smirujemo se mislima: “u redu je.” Sunce sja, ptice pjevaju, dakle sve je u redu. 

Zašto bih razmišljao o kataklizmama i nečemu što visi o jednoj niti ako mogu uživati ​​u robi koja mi je još uvijek dostupna? Ispostavilo se da nas banalan strah, strah od suočavanja s istinom tjera da bježimo od stvarnosti današnjice u dosadnoj svjetovnoj taštini. Poput noja, zabijamo glavu u pijesak materije. Ali jesmo li mi nojevi? Crtić se o noju opisuje kako je noj, uplašen pticom koja grakće, sakrio glavu u pijesak, a onda mu je ptica koja je graktala iščupala perje i na kraju je noj ostao bez repa. Ne želimo povlačiti analogiju, ali bezvoljno i amorfno ponašanje može dovesti do još gorih posljedica od počupanog repa. 

Što nam je potrebno da izbjegnemo najgore posljedice nedjelovanja? Da počnemo shvaćati da je situacija već ušla u fazu globalne destrukcije. Da bismo to učinili, evo nekoliko činjenica. Broj velikih prirodnih katastrofa je nesaglediv. Njih se danas prezentira kroz izravnu ekonomsku šteta milijardama dolara. Ovdje je poželjno, napomenuti da izražavanje razmjera prirodnih katastrofa u dolarskoj protuvrijednosti nekako nije ljudski, već govori o stvarnosti našeg potrošačkog društva koje smo zajedno doveli. Ali to možemo promijeniti samo sami… 

Sljedeći nužni korak je stjecanje razumijevanja o izlazu iz trenutne situacije, što učiniti kako bi se pripremili za veće i destruktivnije događaje. Katastrofe ostavljaju mnoge ljude bez životnih uvjeta: bez skloništa, hrane i vode. Državne strukture, u pravilu, ne mogu pomoći u tome, jer ili same pate od uništenja ili nisu spremne za tako velike kataklizme. Stoga pomoć može doći samo od drugih ljudi koji nisu pretrpjeli elementarne nepogode. Danas smo to ti i ja. Odgovorimo iskreno na pitanje jesmo li spremni pomoći drugim ljudima kojima je potrebna hrana, odjeća i krov nad glavom. Ako postoji sumnja, onda je prvi i najvažniji korak koji će nam svima omogućiti da spasimo mnogo ljudskih života da pokušamo prevladati tu sumnju u sebi. Samo odbacivanjem sumnji moći ćemo ujediniti svoje napore u borbi protiv nadolazećih iskušenja i sačuvati radost života za svoju djecu i unuke.

 „Svi smo mi ljudi i svi imamo isto mjesto življenja – Zemlju, jednu nacionalnost – čovječanstvo, jednu zajedničku vrijednost – život, zahvaljujući kojoj možemo dostojno ostvariti samoispunjenje i smisao našeg postojanja u najviši duhovni i moralni aspekt.” 

Ponovit ćemo: UJEDINJENJE LJUDI JE TEMELJ OPSTANKA ČOVJEČANSTVA!