Energija je biznis, prilika za zaradu. Prilika za kontrolu. Političari guraju interese onih koji financiraju njihove kampanje. Koliko je samo energije utrošeno da se progura ukapljeni plin, a da ne ide cjevovodni plin?! Stalni su sukobi istoka i zapada, razvijenih i nerazvijenih, oko toga tko će plasirati svoj proizvod. Bio to plin, nafta, ugljen, uran ili nešto slično.
Ovi primjeri pokazuju što je najbitnije u ovome društvu. A to je novac. Nije važno gdje graditi nešto, treba li nekoga preseliti ili slažem li se s tom idejom ili ne. Kada ima novca, sve se to riješi i problemi nestaju. Svjedoci smo akcija različitih ekoloških udruga koje žele zaštititi planet od zagađenja. Podižu svijest ljudi o štetnosti fosilnih goriva. Lijepo od njih. Ali je li to sve? Imaju li članovih tih udruga sve informacije? I ako imaju, bi li se usudili te stvari javno izreći ili poduzeti određene akcije i protiv obnovljivih izvora energije? Ono što je sigurno je to da je velika količina novca uložena u obnovljive izvore. Netko od toga ima financijske koristi. Taj netko financira kampanje za obnovljive izvore radi zarade.
Ne tako davno proizvođači energije su naišli na problem. Cijena energije je padala, kao i svakog proizvoda koji se nalazio na tržištu. Nakon nekog vremena cijena pada zbog razvoja tehnologije, brže i jeftinije proizvodnje. Tko može zaraditi kada se stalno nudi isti proizvod, na isti način, a tržište je zasićeno? Onda se, naravno, uvodi nova tehnologija, za čije uvođenje treba velika količina novca i ljudskog rada. To rezultira viskom cijenom iste. Genijalno! Čisto potrošačko društvo! A kako se riješit konkurencije? U ovom slučaju nepotrebnih i starih tehnologija. Njih će se preko “stručnjaka”, političara i medija proglasiti zastarjelom i štetnom.
Gdje god da pogledamo oko sebe, obnovljivi izvori se veličaju. U širokom luku se zaobilazi glavni problem obnovljivih izvora energije, a to je da ovise o neobnovljivim izvorima energije. Možemo se sjetiti filmova o gusarima. Jedrenjaci idu ovamo ili onamo, pa je oluja, pa bitka. I onda dođe problem nedostatka vjetra. Nema vjetra, nema plovidbe. Brod stoji i čeka se dok se opet ne pojavi. Ista je stvar i s vjetrenjačama. Nema vjetra, vjetrenjače se ne okreću, što znači da ne proizvode struju. Ista je stvar i sa solarnim elektranama. Nema sunca, nema struje. Padne noć i solarna elektrana ne proizvodi ništa.
Hoće li ljudi čekati da vjetar zapuše ili da se pojavi sunce? Naravno da neće. Žele imati energiju onoga trena kada oni to hoće. Kada energija iz obnovljivih izvora ne radi, u sustav se ubacuje energija iz neobnovljivih izvora. Koji će to biti od neobnovljivih izvora, ovisi o području na kojem se postrojenje nalazi. O ovom drugom postrojenju se ne priča. O njemu ljudi ne znaju ništa. Televizijske kamere njih ne snimaju.
Došli smo do glavnog problema. Umjesto da obnovljivi izvori smanje potrošnju neobnovljivih izvora, oni su je povećali. O tome govore razne statistike. Naravno da je onda energija skupa.
Razmotrimo jedan zanimljiv primjer, a to je solarna tehnologija. Solarne klupe. Kakva je korist od solarne klupe? Možemo puniti mobitel na nju. Ako razmislimo logično, možemo postaviti pitanje: „A gdje je tu računica?“. Koliko energije, materijala i ljudskog rada je potrebno da bi se napravila i postavila jedna klupa? Da bismo mi preko nje punili mobitel. Vijek trajanja solarnog panela je nekih 20-ak godina. Jednostavnim promišljanjem dođemo do zaključka da od toga nemamo velike koristi, a imamo sigurno štete. Pa ipak se na sva zvona objavljuju vijesti o postavljanju solarnih klupa.
Kako na malom primjeru, tako je i na velikom. Da bi se izradila solarna ploča, potrebna je energija dobivena iz neobnovljivih izvora energije. Počevši od vađenja minerala potrebnih za izradu istih, do prijevoza, obrade, proizvodnje i prijevoza na odredište. Solarni paneli ne nastaju tek tako. To je čitavi proces. Solarni paneli, na primjer, sadrže teške metale kao što su olovo, kadmij i živa. Tijekom rada se ispuštaju u tlo i isparavaju u atmosferu.
Rekli smo da je trajanje solarnog panela oko 20 godina. I tu nailazimo na još jedan problem. Da bi se postavilo dovoljno solarnih panela u svijetu i da bi se zadovoljile potrebe za energijom, potrebno je vrijeme. Kad taj proces postavljanja završi, onda će već biti potrebno zamijeniti one koji su u početku postavljeni. Što znači da taj proces nikada ne završava, nego se stalno vrti u krug.
-
Dugotrajno nasljeđe: Milijuni toksičnih solarnih panela koji se ne mogu reciklirati namijenjeni za odlagališta otpada
Te ploče, koje su poslužile svojoj svrsi, bacaju se na odlagališta. Otpad iz solarnih panela je 300 puta otrovniji od nuklearnog otpada i zahtijeva posebno odlaganje. No, budući da to košta više od proizvodnje, odlučili smo se ne zamarati previše, pa rabljene ploče šaljemo na odlagališta u siromašne zemlje. Kao i većinu neželjenog otpada u svijetu. Toliko o načinu djelovanja pod navodnicima razvijenih zemalja svijeta. Danas nijedna država u svijetu nema propise za njihovo odlaganje.
Prema istraživanjima znanstvenika, do 2030. godine svijet će imati do 8 milijuna tona pod navodnicima zelenog otpada, a do 2050. te količine će narasti na 80 milijuna tona. Zamislimo kako bi se brojke povećale da se potpuno prebacimo na te izvore. Je li to ukalkulirano u izvješća i raspravlja li se mnogo o ovoj temi na konferencijama?
Kao što vidite, to samo pogoršava ekološku situaciju. A to je samo vrh napola otvorenog ledenog brijega u koji moramo dublje pogledati.
Ako pogledamo toliko hvaljeni biodizel, možemo vidjeti sličnu priču. Preskočeno je ljudima razjasniti što se koristi za proizvodnju biodizela. Ti isti neobnovljivi izvori. I što smo dobili na kraju? Povećanu potrošnju neobnovljivih izvora i povećanu cijenu hrane. Pošto se dio hrane prebacuje u proizvodnju biodizela, sam njen nedostatak podiže cijenu.
Možemo se osvrnuti i na utjecaj na okoliš. Koliko puteva je trebalo biti probijeno da bi se nekakav obnovljivi izvor mogao postaviti i održavati? Vjetroelektrane najbolje rade tamo gdje ima vjetra, a do tog mjesta treba doći. Na primjer, ne možete postaviti nešto takvo iz zraka na vrh brda. Također je potrebno prokopati i položiti kablove.
Što još nije u redu s vjetroelektranama? Spomenuli smo već svoje džepove, iz kojih ćemo plaćati ove ambiciozne odluke. Za izgradnju vjetroelektrane potrebna su ogromna ulaganja u novcu i resursima. Istodobno, prosječni vijek trajanja vjetroturbine je 20 godina. I za njih vrijedi isto što i za solarne panele. Kad se postavi potreban broj, one stare treba mijenjati. Za to vrijeme uspijeva se vratiti samo 78% sredstava utrošenih na njezinu proizvodnju i instalaciju. Da ne govorimo o održavanju, koje uključuje gradnju specijalnih posuda, skupim visinskim radovima i stalnoj zamjeni lopatica. Samo za jednu vjetroturbinu potrebno je više od 500 tona maziva, što je usporedivo s 9 željezničkih cisterni, koje se, inače, također proizvode iz neobnovljivih resursa planeta.
Zamislite samo: duljina lopatice može doseći duljinu nogometnog igrališta. Znate li od čega su napravljene? Da, od iste plastike s kojom se i dalje tako neuspješno borimo po cijelom svijetu. Zbog njihove divovske veličine i opasnog kemijskog sastava ne mogu se zbrinuti. Stoga je klasično rješenje – propeleri se odvoze na odlagališta i prekrivaju zemljom. Nakon toga, mislite li i dalje da je energija vjetra ekološki prihvatljiva?
Pogledajmo sada lošu stranu hidroenergije. 65% najvećih svjetskih rijeka pregrađeno je hidroelektranama. Istodobno, nesreće i probijanje brana ugrožavaju ljudske živote, a ekologija planeta trpi. Hidroelektrane izravno utječu na utrobu Zemlje – tone vode iz rezervoara pritišću tektonske ploče izazivajući potrese, koje je, dakle, uzrokovao čovjek.
Hidroelektrana zaustavlja prirodan tok organskih tvari potrebnih za rast vegetacije. Poznata je priča: kada bi rijeka Nil poplavila i zatim se povukla, to je omogućavalo dobar urod poljoprivrednih kultura. Postoji još jedan veliki utjecaj hidroelektrana na okoliš. A to je promjena svih vodnih tokova u okolici. Čim se voda zaustavi i podigne njezin nivo, to ima veliki utjecaj. Pošto živimo u potrošačkom društvu, nije važno kakav je utjecaj na okoliš i na život ljudi, sve dok se stječe profit.
I dalje smo uvjereni da će alternativni izvori poboljšati okoliš i riješiti problem klimatskih promjena. Zašto?
Izvanredan dokumentarni film “Planet Ljudi” koji govori upravo o zabludama o zeleneoj energiji u koje godinama vjerujemo da su istinite.
Odakle tako nametljiva reklama za zelenu energiju i ispoljavane brige za nas? Uostalom, državama je neisplativo, a one suprisiljene subvencionirati te projekte i kupovati tu energiju, 5 puta skuplju od tradicionalne energije. Njemačka je vrhunski primjer. Zatvarajući većinu nuklearnih elektrana u korist zelene energije, upala je u slijepu ulicu. U produktivnim danima proizvodnja električne energije iznosi samo 17%. Stoga danas mora kupovati energiju za golem novac poreznih obveznika iz istih “ne zelenih” nuklearnih elektrana u susjednim zemljama. Nije li to apsurdno? Obnovljiva energija ovisi o suncu i vjetru, pa se mora ili odmah iskoristiti ili pohraniti u akumulatore. A električna energija je složena i skupa roba za skladištenje. Izračunajmo koliko je akumulatora potrebno za pohranjivanje električne energije i korištenje tijekom razdoblja nedostatka vjetra, sunca ili nestašice zbog nesreća. Prosječna obitelj od dvije osobe troši oko 235 kW mjesečno, samo zamislite… Potrebno je oko 100 akumulatora od 2,4 kW za pokrivanje potrošnje električne energije jedne obitelji mjesečno. Sada se prisjetimo da akumulator pretvara električnu energije u kemijsku i obrnuto. Za njihovu izradu koriste se štetne kemikalije koje se ne mogu zbrinuti. A za vađenje kobalta koristi se dječji rad u rudnicima u Kongu. Sve to da vi i ja, navodno, udišemo čist zrak.
Uz ovako agresivnu promociju alternativnih izvora energije, uzimamo li u obzir njihov nizak koeficijent učinkovitosti i utjecaj na okoliš? Razumijemo li u potpunosti kakva je prijetnja čovječanstvu od odbacivanja ugljikovodika u razdoblju globalnih klimatskih promjena? Zbog manipuliranja javnim mnijenjem, države su prisiljene zatvoriti proizvodne pogone koji rade na ugljen, naftu i plin. To dovodi do krize u energetskom sektoru, u trenucima kad nam je on iznimno bitan. Postaje očito da se alternativni izvori energije razvijaju ne samo kao izvor prihoda za organizacije i korporacije, nego, što je najvažnije, koriste se kao alat za kontrolu energije država. Na kraju se vraćamo istoj igri vlasti i žudnji za profitom, umjesto brige za ljude i spašavanju njihovih života. No, u isto vrijeme, mnogi to vide kao nadu i izlaz iz klimatske situacije. Uzimajući u obzir sve navedeno, trebali bismo svi zajedno odgovoriti na sljedeća pitanja: trebamo li aktivno razvijati alternativnu energiju, ako ona ima toliko nedostataka? Je li to korisno za nas kao čovječanstvo? Ili je vrijedno truda da se pronađe bolje rješenje? Uostalom, danas već postoje tehnologije koje mogu koristiti besplatnu energiju. Ali u potrošačkom formatu, ova lijepa perspektiva postaje problem. Ova energija se ne može prodati ako je dostupna svima u neograničenim količinama. Tako dolazimo u slijepu ulicu koja za sobom povlači kolaps gospodarskog sustava, krizu i ratove. Stoga je nužna ispravna faza djelovanja. Prvo promijeniti format. Izgradnja Kreativnog društva je format koji je koristan apsolutno svima i koji će svima spasiti život. Tada možemo lako primijeniti ovu tehnologiju bez štete za svoje živote. Ali ovu odluku moramo donijeti svi zajedno. Stoga daljnji razvoj društva sada ovisi o svakom čovjeku: hoćemo li i dalje padati u ponor otpuhani vjetrenjačama ili ćemo se ujediniti i krenuti putem razvoja?
Toliko o tzv „zelenoj energiji”
