A onda se božanska Amaterasu prestrašila. Otišla je do nebeske špilje, tamo se zatvorila i uopće nije izašla. U Takamanohari je bio potpuni mrak, a sumrak se spustio na cijelu zemlju. Vječna noć pala je na svijet, jadikovanje tisuća božica i bogova dolazilo je odasvud, a sve vrste razaranja poharale su svijet. (…) Tisuće bogova smijalo se skupa, cijela Takamanohara tresla se od smijeha. Božanska Amaterasu, iznenađena onim što se događa, preusmjerila je vrata špilje i pitala kroz pukotinu. “Kad sam ovdje kuhao, mislio sam da će Takamanohara biti preplavljena mrakom i da će crna noć pasti na tlo trske. Ali zašto Ame no Uzume pjeva i pleše? Zašto se svi bogovi smiju? ” Ame no Uzume je odgovorila: “Radujemo se i plešemo, jer vas ovaj bog nadmašuje!” Nakon ovih riječi, Ame no Kojane i Futotat donijeli su ogledalo i pokazali ga božanskoj Amaterasu. Božica ju je gledala i pitala se još više. Korak po korak, izašla je s kapije i prišla zrcalu. Istodobno je Ame no Tajikarao zgrabio za ruku kako ne bi trčala natrag u špilju. Futotama joj je povukao uže iza leđa i rekao: “Ne možeš se tamo vratiti!” Čim je Amaterasu izašla, postalo je sjajno u Takamahonaru i u zemlji trske. Bogovi su se posavjetovali, a zatim naredili Susanoo-u da podnese veliku žrtvu. Naredili su mu da skreše bradu i nokte na rukama i nogama, a zatim ga poslali u božansko progonstvo.
________
Kodžiki, pogl. 17