U spomenutom kampu su djeca također iznijela svoje stavove i shvaćanja o raznim pitanjima kako bi svoju poruku ostavili u knjizi sjećanja za sljedeće kampiranje.

Moja kći je napisala esej o tome kako vidi našu budućnost. Želim to podijeliti s vama. “Pitam se što leži pred čovječanstvom i bez čega ne možemo živjeti i rasti u sljedećih 100, 200, 500 … godina?

Ovo je vrlo zanimljiva i široka tema koja se može dugo razvijati. Što se mene tiče, više puta sam razmišljala o budućnosti našeg planeta? Što se krije iza sljedećeg ugla, sutra, prekosutra,…?

U današnje vrijeme kotač tehnološkog napretka uzima sve više maha. Sve je više uređaja i gadgeta. Unapređuju se računala, pametni telefoni, razvijaju se mediji, a internetski mreža sve dalje širi svoje niti. To nam uvelike olakšava život. Ali uz to, mnogi ljudi postaju introverti, zatvoreni u virtualnu stvarnost, gube samopoštovanje i vjeru u čovječanstvo, zaboravljaju što su pravo prijateljstvo i ljubav, gube važne kvalitete kao što su takt, pristojnost, simpatija, gube sposobnost podrške i pomoći, osjećaj poštovanja i poštenja. Upravo te i druge slične osobine čine nas uistinu Ljudima. Mi vidimo trik u nesebično ponuđenoj pomoći. Postaje časno prevariti, obmanuti čovjeka, nekome namjestiti, izvući se, okoristiti se na račun drugih.

Definitivno nećemo moći živjeti u budućnosti bez stvari bez kojih sada teško možemo. U posljednje se vrijeme povećao broj kataklizmi i ekoloških katastrofa. Moći ćemo proći kroz sva ta iskušenja uz najmanje gubitke samo ako se svi ljudi Zemlje ujedine.

Sve što nas razdvaja mora biti isključeno; moram tražiti sve ono što ujedinjuje ljude i čini ih čovječnijima u svim pogledima. U budućnosti nećemo moći preživjeti bez uzajamne pomoći, ljubavi i prijateljstva. I ne samo u budućnosti. Bez toga nema ni sadašnjosti.

Upravo sada u kampu jasno osjećam točku koja nas sve spaja. Od prvog dana naša grupa postala je jedinstvena obitelj u kojoj vlada duh prijateljstva, međusobnog razumijevanja i podrške. Ali prije susreta bili smo potpuni stranci i nepoznati jedno drugome.

Dakle, najvažnija stvar bez koje ne možemo živjeti ne samo u budućnosti, već i u sadašnjosti, je želja da u drugom čovjeku vidimo dio sebe.

Tada čovjek neće moći dignuti ruku na drugog čovjeka, tada neće biti tuđe nesreće i tada će radost, podijeljena na sve nas, prekršiti zakone matematike i beskonačno će se umnožiti.”

U riječima ove djevojčice sazdana je mudrost svijeta za ljudski rod. Svatko od nas je bezgraničan potencijal, a ujedinjeni smo nesaglediva sila koja može sve. Nekako nam se u odrastanju zatrala ta svjesnost vlastitih mogućnosti i sposobnosti, ali na sreću imamo pred sobom djecu, koja nas svaki dan mogu svojim plemenitim postupcima podsjetiti na to. A upravo zbog njih i onih koji dolaze poslije želimo stvoriti bolji svijet, želimo donijeti bolje sutra, a to možemo danas, stvarajući Kreativno društvo ovdje i sada. Priča koju smo čuli sve nas treba podsjetiti na trenutak kada smo prestali vidjeti u drugim ljudima sebe. Jer u tom trenutku su naše aktivnosti postale sebične i usmjerene na zadovoljenje vlastitih želja, potreba, interesa, i u tom trenutku smo lanac prekinuli. Novi lanac događaja koji smo time stvorili, zasigurno nije pomogao tomu da se osjećamo bliže ljudima oko sebe, da se osjećamo zadovoljniji, ispunjeniji, sretni,… A sigurno je da su to naša zajednička stremljenja, svih nas ljudi. Bez obzira na sve podjele koje nam se turaju pod nos svakodnevno, nismo mi toliko različiti, svi smo mi krvavi ispod kože. Ne bi to trebali tako olako zaboraviti. A ako razmislite što nas sve spaja, što nas povezuje, što nam je zajedničko, onda ni ideja ujedinjenja nije tako strana. Ona nam je onda zapravo bliža nego bilo što drugo na svijetu, i suočeni s istim poteškoćama, mi ovdje u Hrvatskoj, kao i ljudi bilo gdje drugdje u svijetu, svi smo u istoj koži, svi isto želimo. A ako to uistinu želimo, moramo se zapitati što nas spriječava da to ostvarimo. Je li moguće da smo zaboravili da imamo moć stvaranja? I što je potrebno da nas na to podsjeti. Ne bi trebali sjediti i čekati, uljuljani u privid sigurnosti svakodnevice, neku drastičnu stvar da nas trgne iz našeg drijemeža. Trebamo još danas dokučiti da smo nekada prije, a i danas u sebi, sanjali svijet puno ljepši od ovoga koji danas imamo pred sobom. I trebamo samo probuditi svoju spremnost da budemo kreatori toga svijeta. Trebamo samo napraviti izbor, jer sve kreće od te odluke. 

Stoga, pridružite nam se, jer kao i djevojčica iz ove priče, spremno čekamo svakog novog čovjeka prigrliti u zagrljaj i pokazati mu da smo tu jedni za druge. Lijep pozdrav od volontera Kreativnog društva!